Početna stranica

Izjava o ispovijedanju vjere (REC)

main

Povijesni kontekst

U 19. stoljeću, dogodile su se velike promjene u Anglikanskoj zajednici, a posebno u Protestantskoj episkopalnoj crkvi Amerike. Kao rezultat liberalnog pokreta u prošlom stoljeću (18.) stoljeću, neki su počeli tvrditi da je engleska reformacija bila u krivu i da se anglikanstvo treba u većoj mjeri vratiti doktrini i praksi srednjovjekovne Crkve. Međutim, učiniti tako nešto, predstavljalo bi značajno odstupanje od povijesnog anglikanstva.

Kao rezultat takvih nastojanja, postojala je bojazan od strane drugih oko zaštite onoga što možemo nazvati anglikanstvom engleske reformacije. Njihovo mišljenje je bilo da liberalizam treba suzbijati jasnim naviještanjem Radosne vijesti spasenja po vjeri u Krista, štiteći integritet Svetog pisma, te očuvanjem Obrednika Thomasa Cranmera, nadbiskupa koji je umro mučeničkom smrću upravo zbog odbacivanja određenih inovativnih rimokatoličkih doktrina nastalih u Srednjem vijeku.

Tako je jedan evanđeoski svećenik Protestantske episkopalne crkve, vlč William Augustus Muhlenberg, pokušao je sažeti osnovne probleme kako su ih vidjeli evangelikali u 19. stoljeću formulirajući ono što je postalo poznato kao Muhlenbergov memorijal. Velečasni Muhlenberg je i sam bio evangelikal koji je radio u uskoj ekumenskoj suradnji sa Starokatoličkom crkvom. Kao takav, on je bio “čovjek Evanđelja” iz “visoke”1 crkve koji objašnjava zašto neki evanđeoski kršćani njegova vremena uvjereno njeguju određene liturgijske prakse, te su ujedinjeni oko drevnih reformiranih katoličkih istina. Iako nikada nije postao reformirani episkopalac, novoosnovana Reformirana episkopalna crkva dobrano je upotrijebila njegove stavove.

U drugoj četvrtini 19. stoljeća neki su zaključili da se njihova voljena Protestantska episkopalna crkva tako dramatično promijenila da nisu imali drugog izbora nego sačuvati “staru” Crkvu formiranjem druge denominacije (iako ne druge Crkve). Stoga je godine 1873., preuzvišeni George David Cummins, pomoćni biskup biskupije Kentucky u Protestantskoj episkopalnoj crkvi, uvjeren da mora očuvati i nastaviti praksu “stare” Crkve, postao osnivački biskup Reformirane episkopalne crkve. Time se održava povijesna sukcesija ređenja u REC-u sve do današnjeg dana.

Biskup Cummins koristio je neke stavove velečasnog Muhlenberga u kreiranju Izjave o ispovijedanju vjere. Cummins je čak htio da Muhlenberg postane biskup u REC-u. Dakle, Izjava o ispovijedanju vjere predstavlja srce bitnih uvjerenja Reformirane episkopalne crkve.

Međutim, s obzirom na činjenicu tko je velečasni Muhlenberg bio, kao i njegovo njegovo viđenje Crkve, te s obzirom na izjave biskupa Cumminsa kakva želi da Reformirana episkopalna crkva bude, prilikom čitateljevog pokušaja da interpretira Izjavu o ispovijedanju vjere na umu treba imati sljedeća pojašnjenja:

-Prvo, početni principi jasno prepoznaju Pismo kao primarni autoritativni dokument, ali ne isključivo. Sveto pismo nam nije dano u vakuumu odvojeno od Crkve, te na taj način, drevna Vjerovanja, kako su interpretirana u Trideset devet članaka vjere, također su autoritativna.

-Drugo, izjava o episkopatu dolazi izravno od Richarda Hookera, anglikanskog teologa s kraja 16. stoljeća, koji je napisao klasičnu obranu anglikanstva “Zakone eklezijalnog uređenja”. Hooker potvrđuje episkopalno uređenje kao ukorijenjeno u Svetom pismu i kao povijesno potvrđeno po univerzalnom i neosporavanom prihvaćanju kroz prvih 1500 godina crkvene povijesti.

Ipak, ovi klasični anglikanci opirali su se da u ekskluzivnoj maniri liše crkvenosti one koji nisu imali biskupe (napr. njihovu europsku reformiranu braću), kroz negiranje valjanosti njihova krštenja ili Pričesti. Oni koji su došli kasnije u 19. stoljeću odlučili su odstupiti od Hookerove engleske reformacije i odbaciti valjanost Pričesti neepiskopalnih protestantskih denominacija. Kao takav, drugi princip prihvaća episkopat na dobrobit Crkve, ali ne i kao uvjet da bi netko uopće bio Crkva.

Na kraju, među četiri negirajuća principa mogu se shvatiti kao jasno protivljenje bilo kojem izričaju definiranom tako da implicira da sakramenti u i po sebi posreduju spasenje odvojeno od vjere.
Međutim, ove negacije ne znače i suvišne zabrane ili odbacivanja. Posebni izrazi poput svećenika, oltara i stvarne prisutnosti nisu zapravo zabranjeni, već samo njihova pogrešna uporaba.

(1) Članci vjere dozvoljavaju korištenje riječi svećenik kao anglikaniziranu verziju riječi prezbiter i to kroz njihovu dosljednu i jasnu upotrebu kako bi opisale službenika Riječi i sakramenta (XXXII, XXXVI), a ne kao nekoga tko može na neki poseban način osigurati pomirenje (XXXI).

(2) Izrazi stol i oltar koriste naizmjenično u Svetom pismu (Malahija 1, 10, 12), što upućuje da je stol Pričesti ujedno i oltar hvale i zahvaljivanja.

(3) Članci vjere potvrđuju vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost kada kažu: Tijelo Kristovo se u Večeri Gospodnjoj daje, prima i jede, i to samo na nebeskom i duhovnom smislu (XXVIII).

(4) Sveto pismo (Titu 3, 5) i Katekizam BCP govore o krštenju kao vanjskom znaku unutarnje milosti, tako da regeneraciju treba shvatiti kao nešto što se normalno pojavljuje pri svetom krštenju, ali ne i neodvojivo od krštenja.

Dakle, Izjava o ispovijedanju vjere nije pokušaj odstupanja od povijesnih anglikanskih uvjerenja. Umjesto toga, ona je, prema riječima biskupa Cumminsa, izraz povratka starim stazama anglikanstva i naših engleskih reformatora. Štoviše, njezino odbijanje osebujnih srednjovjekovnih pogrešaka koje su ponekad pojavljivale u anglikanskoj povijesti, održalo je reformirane episkopalce na putu pravovjerja bez i jednog slučaja raskola ili doktrinarne devijacije.

—————————-

1 U anglikanstvu (a ponekad i u drugim tradicijama) postoje tri različita shvaćanja doktrine i liturgijske prakse koja se nazivaju visoka, niska i široka crkva (High, Low and Broad Church).
Visoka crkva je najvažniji ogranak anglikanstva u kojem je naglašena važnost sakramentalnosti i liturgijske prakse. Pripadnici tog ogranka su u povijesti anglikanstva najviše težili ka povratku srednjovjekovnoj doktrini i praksi.
Niska crkva je najreformatskiji ogranak anglikanstva, teološki najbliži reformiranoj ortodoksiji i evangelikalizmu.
Široka crkva je najmlađi ogranak anglikanstva liberalnog i kritičkog teološkog usmjerenja.
U današnje vrijeme razlika između visoke i niske crkve sve više gubi na važnosti, posebno u okviru reformiranog episkopalijanizma koji istodobno njeguje reformiranu evangelikalnu teologiju i visoku liturgijsku praksu, baš kao u klasičnom anglikanstvu, odnosno u vrijeme engleske reformacije.

—————————-

Izjava o ispovijedanju vjere Reformirane episkopalne crkve

(usvojena 2. prosinca 1873.)

I.             Reformirana Episkopalna crkva držeći se “vjere jedan put predane svetima”ispovijeda:

– svoju vjeru u Sveta Pisma, Staroga i Novoga zavjeta, držeći Riječ Božjom,  jedinim vodičem Vjere i Prakse;

– svoje vjerovanje prema Ispovijedanju, koje se uobičajeno  naziva “Apostolsko ispovijedanje”;

– svoju vjeru u božansko ustanovljenje Sakramenata Krštenja i Večere Gospodnje, te u doktrine o milosti Božjoj, u bitnom kako su definirane u “Trideset i devet članaka vjere”.

II.             Crkva priznaje i pridržava se Episkopata, ali ne kao Bogom danog prava, već kao drevnog i poželjnog načina vođenja crkvene zajednice.

III.            Crkva ustrajava u liturgiji, koja nije važnija niti represivna prema slobodnoj molitvi, prihvaćajući revidiranu “Knjigu zajedničkih molitava” onako kako je predlaže i preporučuje za korištenje Opća konvencija Protestantske episkopalne crkve iz 1785.godine, uz pridržavanje pune slobode, izmijeniti, skratiti, dodati, te uraditi izmijene i dopune iste, kako bi se na najprimjereniji  način poslužilo potrebama vjernika „pod uvjetom da sadržaj vjere ostane očuvan“.

IV.            Crkva odbacuje i osuđuje, sljedeće pogrešne i čudne doktrine, kao protivne Božjoj Riječi:

– Prvo, da bi Crkva Kristova, postojala samo ako postoji prema jednom redu ili obliku crkvene zajednice.

– Drugo, da bi kršćanski svećenici, bili na neki poseban način “svećenstvo”,

drukčije no što su svi vjernici “kraljevskim svećenstvom”.

– Treće, da bi Stol Gospodnji, bio oltarom, na kojem se Tijelo i Krv Kristova, iznova prinose Bogu Ocu.

– Četvrto, da bi prisutnost Krista u Večeri Gospodnjoj, stvarno bila u elementima kruha i vina.

– Peto, da bi nanovorođenje, bilo nerazdvojivo povezano s Krštenjem.

.

S engleskog preveo Goran Bosanac

.

REC Constitution/Canons (eng.)

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: